Tajanstveni svijet svemira otkrilo mi je prekrasno zvjezdano nebo iznad Mljeta. U znanstveni rad i programiranje zaljubila sam se izrađujući diplomski rad na Sveučilištu u Princetonu u SAD-u i nakon toga za mene više nije bilo povratka.  Saznajte cijelu priču u tekstu ili videu u nastavku 🙂

Zašto svemir?

Tajanstveni svijet svemira otkrilo mi je prekrasno zvjezdano nebo iznad Mljeta. Naime, u srednjoj školi ljeta sam provodila radeći na Mljetu. Iznajmljivala sam kajake, kanue i bicikle. Bila su to prekrasna ljeta s ”uredom” u nacionalnom parku. Nisam samo zaradila pošteni džeparac i naučila pravilno veslati i popravljati bicikle, nego sam i mnoge večeri (vjerojatno svaku!) provela gledajući prekrasno noćno nebo puno zvijezda i naš Mliječni put koji se na njemu proteže, usto brojeći ”zvijezde padalice”. Jako me zanimalo koliko to svemir mora biti prostran, što je uopće to što vidim i kako funkcionira te zašto latinska poslovica glasi ”Zemlja je zvijezda” kad ona to nije.

Voljeti matematiku i fiziku: je li to stvarno moguće?

Već sam maturalnu radnju pisala na temu svemira, a svoju ljubav prema fizici i matematici umnogome zahvaljujem odličnoj profesorici tih predmeta u srednjoj školi, Tanji Milek. Često bi mi zadavala dodatne zadatke i posebno radila sa mnom, pogotovo u pripremi za natjecanja na kojima, doduše, nisam nikad briljirala (ne samo da nisam išla na olimpijade iz matematike ili fizike, nego sam samo jednom uspjela doći do državnog natjecanja iz matematike i na njemu sam tek podijelila deseto mjesto).

”Ajme, dijete, pa što ćeš u životu raditi s fizikom?!”

Sjećam se mamine reakcije kad sam joj krajem srednje škole rekla da sam odlučila studirati fiziku. Na licu joj se jasno isčitavalo ”Ajme, dijete, pa što ćeš u životu raditi s fizikom?!”, ali to ipak nije izrekla jer se nije htjela miješati u moju odluku. I tako sam krenula na fakultet 1998. godine, a već mi se na trećoj godini studija činilo da se moram bolje upoznati s istraživačkim radom da vidim sviđa li mi se uopće i želim li to raditi cijelog života. Tako sam za rukav krenula vući profesore da mi dozvole da sudjelujem u nekim istraživanjima (što mi je profesor na odsjeku, Krešimir Pavlovski, i omogućio) i prvi sam put otišla u Zvjezdarnicu Višnjan te upoznala Korada Korlevića. 

Zvjezdarnica Višnjan: granice ne postoje

Višnjan je bio moja prekretnica u smislu rušenja mentalnih ograničenja. Uz Korada, u meni je jednostavno sve kliknulo – shvatila sam da granice zapravo ne postoje i da je znanost užasno kreativna, kao igra! 

Točka s koje više nema povratka

Svoje prvo samostalno istraživanje napravila sam sa Željkom Ivezićem na Sveučilištu u Princetonu koje sam posjetila na nekoliko mjeseci u dva navrata 2003. i 2004. godine. Zadatak koji sam dobila – analizirati spektre galaksija relativno kompleksnim proračunom – bio mi je ogroman izazov, pogotovo zato što tada još nisam znala baš ništa o programiranju, a još manje o operativnim sustavima Unix/Linux na kojima znanstvenici rade (tako je, ne koristimo se Windowsima J). Ispalo je da volim izazove!

Nakon mjesec dana istraživanja na Princetonu, za mene više nije bilo povratka: zaljubila sam se u ovaj posao, koji je za mene bio baš kao igra. Sljedeći koraci bili su jasni: doktorat i postdoktorsko usavršavanje izvan Hrvatske, zatim profesura (najradije u Hrvatskoj)!

Devet godina u inozemstvu

Disertaciju sam izradila u Njemačkoj, na institutu Max-Planck-Institute for Astronomy u Heidelbergu,  a doktorat dobila od Sveučilišta Ruperto-Carrola, također u Heidelbergu. Nakon toga, dvije godine provela sam u Sjedinjenim Američkim Državama kao postdoktorandica na poziciji CARMA postdoctoral scholarna Caltechu u Kaliforniji, nakon čega sam se vratila na tri godine samostalnog istraživanja u Njemačku, gdje sam radila za međunarodnu organizaciju European Southern Observatory kao ESO ALMA COFUND Fellow, a ured mi je bio na institutu  Argelander Institue for Astronomy u Bonnu.

Bilo je to intenzivno razdoblje puno učenja, uspona i padova, ali i pritisaka kompetitivnog znanstvenog svijeta. Koliko god život u inozemstvu otvara vidike i ruši razne predrasude, toliko je i stresan u kontekstu kompetitivne znanosti u kojoj se stalne pozicije (poput profesura) otvaraju samo za manjinu onih koji su doktorirali, a konkurencija je svjetska. Samo najbolji uspijevaju postići željeni rezultat, a dospjeti na tu međunarodnu razinu zahtijeva iznimno mnogo truda, rada, odricanja i padova, ali u konačnici dovodi do uspjeha.  

Povratak u Hrvatsku

Znanost na svjetskoj razini vrlo je internacionalna i ključ napretka leži u prijenosu znanja. Zbog toga se očekuje da se nakon doktorata ne ostaje na instituciji na kojoj se izradila doktorska disertacija, nego da se ode na neku druguinstituciju, stjecati nova znanja u suradnji s novim kolegama, posvećujući se novim istraživanjima. To u konačnici znači da se desetak godina karijere (uključujući doktorski studij) provede usavršavajući se na institucijama u raznim dijelovima svijeta. Tek tada, s gledišta svjetski vodećih sveučilišta, instituta, i opažačnica, postajete ”materijal” za stalno zapošljavanje. 

S takvim međunarodnim načinom životom otvara se pak mogućnost života bilo gdje na svijetu (gdje god uspijemo dobiti stalnu poziciju), a čovjek postane i vrlo svjestan svojih kako poslovnih tako i privatnih prioriteta, te potrebe za njihovom ravnotežom.

U mom slučaju, iako sam živjela u nekoliko svjetskih zemalja, uvijek sam se samo u Hrvatskoj istinski osjećala kao kod kuće pa je povratak za mene bio jasan zapravo već od samog odlaska. Vratila sam se 2013. I ostajem :).